| |
 |
|
P H O T O |
|
|
| |
|
|
NAKON MEĐUVREMENA / rediteljska beleška |
REČ REDITELJA |
 |
| |
| |
Sa Držićem smo rasli, ponajviše i nekako sasvim prirodno, u "ono doba", u Dubrovniku, na Ljetnim igrama (Joško Juvančić, Paolo Mađeli), ili na Sterijinom pozorju (Miroslav Belović, Ivica Kunčević). Tada smo bili mladi. Ali, tada su, čini mi se sa ove razdaljine, svi bili mladi...
U međuvremenu svi smo ostarili - tako i kašljemo, tako nas i bok boli, a Marin Držić postao je za nas strani pisac. To što ga igramo bez prevoda, na jeziku na kome je napisan - je li to nostalgija ili uteha? Treba li se time ponositi ili su taj podatak i to pitanje izlišni našem gledaocu?
U toku "međuvremena" (npr. proteklih 15 godina) svet se promenio više i brže nego za proteklih 450. Danas u ovom klasičnom komadu (valjda zbog sopstvenog iskustva) jedva da prepoznajemo renesansnu veselost. Izgleda je međuvreme učinilo da više nije potrebno čekati jubilarnu papsku godinu, te da bi se hadžilukom opravdalo putovanje u one strane gdje svoj bježi od svojijeh.
Svaka od godina našeg međuvremena prepuna je razloga da se ode negde, bilo gde, važno je samo da je odavde, negde pred neku oštariju gde se sreću naši koji nisu splavili samo pet hiljada dukata, već mnogo više - gotovo čitav život. Rečeno je: Ne beži se nečemu nego od nečega.
Radoslav MILENKOVIĆ |
|
|
|
 |
| |
|
|
Miroslav Krleža / O MARINU DRŽIĆU |
O AUTORU |
|
| |
| |
U svijetu pobožne lirike svog velikog zaštitnika Mavra Vetranovića, koja je sva na koljenima, naivno skrušena, marijanski slatka, kao Pjesanca Jezusu na križu ili Tužba djevice Marije, sva u znaku počasti cezaropapističkih, kao Pjesanca smrti ili Pjesanca suda napokonjega, komedije Marina Držića "veliki" su "smijeh" nad ovom upepeljenom modom voštane liturgijske književnosti. Marina Držića teatar jeste slavenski, upravo poganski pastorale nad odrom Marulićevih rimovanih sentenca De doctrina domini nostri Jesu Christi pendentis. Na Marinovoj karnevalskoj pozornici bije se velika i važna bitka za princip: da li je našoj slovenskoj književnosti poslanje da bude ili da ne bude sluškinja crkve latinske ili crkve uopće. Marin Držić bio je pop i orguljaš, dvorska bluna, i prišipetlja vlastelina i aristokrata, neka vrsta slugana i komedijanta-prigodničara, koji svojim šalama zabavlja gospare kod njine vlasteoske trpeze, završivši svoju privatnu kalvariju kao politički emigrant, zavjerenik i buntovnik. Slika Dubrovnika, koju je ostavio potomstvu u svome politički djetinjastom, ali kao dokument potresnom pismu od 2. VII 1566. Kozimu I vojvodi firentinskom, svedočanstvo o našoj Ateni, koja je bila sretna i po tome što je naši pjesnici nisu nikada prikazali u pravoj slici. Ti leutaši, harfisti, cimbalisti, strambotaji i postpetrarkistički epigoni lihvarili su prepisujući strane kanconjere, a kao vlasteoski senat aristokratske republike bili su upravo ono što o njema piše Marin Držić: "Dvedeset ludih nakaza, koje tiranizuju pučanstvo", dvadeset "škrtaca smiješnih u očima suvremenika", dvadeset kukavelja, koji "zvekeću ključevima, uvijek spremni da predaju Grada Turcima", dvadeset gavana brodovlasnika, koji "opremaju svoje trgovačke lađe" strahujući pred hrišćanskim protuturskim uspjesima, dvadeset papističkih kolebljivaca koji žive u trajnoj panici da će im zlatonosan posao propasti ako se bilo tko od dubrovačkih građana kompromituje u katoličkom, protuturskom smislu. Ovi lirski pjesnici, postpetrarkisti-epigoni, bili su u pravnoj administraciji "nesposobni i pakosni, kao suci bezobzirni, kratkovidni i surovi, koji se u presudama podređuju silnicima i vlasteli" itd. Iz promemorije Marina Držića progovara glas pučanina, koji se pobunio protivu vlastele u ime plebejskih demokratskih principa: on traži na naivan, upravo fantastičan način, da mu jedan Medičejac pomogne kako bi se broj pučana i vlastele izravnao u dubrovačkom senatu po đenoveškom uzoru: pola pučana a pola vlastele...
Iz Držićeva teksta promatra nas obraz renesansnog, zakrabuljenog, zbunjenog čovjeka, koji je čitavoga svoga života bio poverissimo scrittore: pisarčić po solanama, svirač po crkvama i na gospodskim gozbama, ulični glumac i grofovski sluga. Gorko nasmijano lice pjesnika i klauna u agoniji, kome su teške riječi književna oporuka, što je ostavlja kako memento pokoljenjima. Godinu dana kasnije bio je mrtav (1567).
Na jedan trenutak u ovoj se političkoj prozi podigla zavjesa nad dubrovačkom problematikom, ali se drama nenadano i brzo završila smrću samoga autora. A kada se tristo i pedeset godina kasnije Ivo Vojnović u ime aristokratskog Dubrovnika pojavio na sceni Dubrovačkom trilogijom, bila je to tada već tipična naša malograđanska - achziger Jahre - nazoviaristokratska, austroungareška tužaljka nad propadanjem plemstva i vlastele. Pseudotragičan "Morituri" - motiv naše prošlostoljetne konzervativne književnosti, koji je vladao našom scenom od romantične drame sve do Prvog svjetskog rata god. 1914 - 18...
Držić je prvi izraziti pučanin u našoj dramatici. Držićevi likovi: Džuho Krpeta, Grižula, Radat, Gruba, Miona, njegov Dundo Maroje, pak Ugo Tedeško (cenzurisan 1941-5 na endeha pozornici kao protufašistički simbol, te je zbog Uga Tedeškog Maroje bio na indeksu): zatim Bokčilo, Popiva, Pomet, Tripče, njegove Varive, Petrunjelice i Mande nisu samo klauni plautovske renesansne komedije! To nijesu samo karnevalske krabulje jedne glumačke družine, u kojoj je glumio i sam pisac, koje "činjahote veliki smijeh", to su prvi pjesnički i pučki ocrtani likovi "našijenaca", koji govore prostonarodnim, plebejskim jezikom pravih seljačkih veselih igara. Držićev teatar je pomodna pojava, dakako, kao što je u umjetnosti sve pomodno, ali bez obzira na tu talijansku, sijenešku, plautovsku, renesansnu maniru, kao očiti znamen vremena, Držićeve komedije dosegle su pravu stvaralačku svrhu: one su u prostoru i u vremenu danas već davno prohujalih dana zaustavljeni glasovi živog, pučkog govora koji govori s pozornice isto tako vedro kao i prije četiri stotine godina. Poigravanje slabostima ljudskim nije kod Držića samo banalno sredstvo komediografa-rutinera koji nas nasmijava pojedinim tipovima kao djecu lutkama. Njegov plautovski ansambl škrtaca, senilnih ljubavnika, razigranih žena, rogonja, pijandura, mizerija, probisvijeta, seljaka, svodilja i slugu nije samo pokladna igra, napisana all' improvviso za gosparsku zabavu. To nijesu čuvide, ni karnevalske nagaravljene nakaze, ni pastorali ispjevani za svadbu pojedinih dubrovačkih gransenjera, već doista prava, živa, sugestivna gluma, koja je samu sebe nadživjela snagom nadarenog, nepatvorenog umjetničog djela. Pa ipak: kultu Palmotića, Marulića, Đorđića, Vetranovića ili Gundulića naša je književna historija posvetila nerazmjerno veću pažnju nego kultu Držića, Svrzimantija, grabancijaš, lutalica, urotnik i pustolov, koji je zaglavio u tuđini, Marin Držić bio je pjesnik nekompromisne, vedre, slobodarske, činkvečentske glume, a ne jezuitskih Uzdaha Mandaljene Pokornice, Pjesni pokornih kralja Davida, Suze sina razmetnoga ili Judite.
/Delo, 1. januar 1948/ |
|
|
|
|
|
 "uvecaj sliku")
 "uvecaj sliku")
 "uvecaj sliku")
 "uvecaj sliku")
 "uvecaj sliku")
 "uvecaj sliku")
 "uvecaj sliku")
 "uvecaj sliku")
 "uvecaj sliku")
