Kao što je nezamisliva Nemačka bez Getea, Italija bez Dantea, Rusija bez Tolstoja ili Francuska bez Voltera, jednako je tako nezamisliva Jugoslavija bez Krleže. Pročitati njegov opus, znači saznati ko smo, šta smo, gde smo prolazili i kuda idemo! /Tekst kojim se reklamiraju Sabrana dela Miroslava Krleže, objavljena posle smrti/ Odiozna glembajevština /.../ Uobičajilo se danas da se o likovima iz trilogije o Gospodi Glembajevima govori kao o nitkovima, o zločincima, o bludnicama, a ja sam se usudio vec davno skromno primijetiti da smo kojom srećom imali našu građansku klasu na visini ove tako "odiozne glembajevštine", naslijedili bismo bili zamjernu civilizaciju, što nažalost nije bio slučaj. Predrag MATVEJEVIĆ: Stari i novi razgovori s Krležom, (5. izd.), Zagreb, Spektar, 1982. /.../ U Krležinom pozorišnom prostoru reči često lete kao bumeranzi čiji udarci razbijaju oklop laži i licemerstva; maskenbal je završen, padaju krinke, posvuda ostaje krv... Beskrajno mučenje rečima... Boro DRAŠKOVIĆ: Promena, rediteljske beleške, Sarajevo, "Svjetlost", 1975. Gospoda Glembajevi (1928) su prvo suočavanje sa socijalnom istinom, prvi trenutak demistifikacije glembajevskih vrednota i prodiranje u genezu sukoba, prvi otpori koji izazivaju izvesna nova saznanja. /.../ U Glembajevima ličnosti su uslovljene fatalizmom krvi i nasleđa ("ta fantastična danielievska i glembajevska krv"). Glembajevski sukobi svakako se mogu objasniti racionalno kao i mehanizmom socijalnih uzročnosti, u prvom redu njima, no u drami se uočava izvesna psihoanalitička problematika koja je samo bila nagoveštena u naturalističkoj drami i romanu. Mirjana MIOČINOVIĆ: Eseji o drami, Beograd, "Vuk Karadžić", 1975. Nismo svi jednaki kao što smo trebali postati u socijalizmu. Dakako, nismo ni više tako naivni kao što smo bili u socijalizmu. Neki lete vlastitim avionima, a neki čeprkaju po smecu. Pitamo se, međutim, je li to dovoljno kako bismo danas prihvatili tog i takvog Krležu? Jedva. O tome pišu i drugi. Još i bolje. Čehov, na primjer. Ono što Krležu kao pisca Glembajevskog ciklusa čini i danas relevantnim i suvremenim, to je, i opet, njegov gorki, razorni, nihilisticki odnos prema životu i ljudima. Sreća je neostvariva. Ima li smisla život bez sreće? Kavanski svirač u Ledi dat će odgovor na to pitanje: sreća je kad misliš da nemaš šibice u džepu, a imaš ih, sreća je i kad ideš nekome u posjet i ne zatekneš ga doma, jer si odradio obvezu, a nisi se nagnjavio. To nam Krleža kaže o ljudskoj sreći. Da li je to dovoljno za život čovjeka dostojan trebamo prosuditi sami. Georgij PARO: Krleža danas i ovdje (Impresija), Krležini dani u Osijeku, 1998, Zagreb - Osijek, HAZU, HNK, Pedagoški fakultet, 2000.

U predstavi Gospoda Glembajevi Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, koju je režirao Egon Savin, najuočljivije pomeranje svodi se na osobeno tumacenje glavnog lika, prenapetog, ironičnog, neprilagođenog, pravdoljubivog i samoljubivog sredovečnog intelektualca i umetnika Leonea Glembaja. Od svih ovih junakovih odlika, glumac Boris Isaković kao da je prevashodno relativizovao njegov 'uzrast'. U Isakovićevom tumačenju Leone ne deluje kao sredovečni čovek, sa životnim iskustvom, koga okolnosti izbacuju iz, doduše, labave ravnoteže, oživljavajući impulsivnu prirodu protiv koje se celog života grčevito borio. /.../ Predstava predstavlja visok repertoarski standard... Ivan MEDENICA

Festival klasike, Vršac 2002. nagrađeni su: Predrag Ejdus (Ignjat Glembaj), Boris Isaković (Leone Glembaj), Bojana Nikitović za kostime.