RAZGOVOR SA LORANS KALAM

Posle “Profesionalca” Dušana Kovačevića, drugi susret švajcarske rediteljke i nekadašnje glumice Lorans Kalam sa našim teatarskim miljeom i njegovim autorima i glumcima, u znaku je Vilijema Šekspira i njegovog “Troila i Kreside”. “Profesionalca” je Lorans Kalam režirala (i za to dobila 2004. Sterijinu nagradu) u koprodukciji teatara “Le Poš“ iz Ženeve i “Vidi” iz Lozane, a ovaj Šekspirov komad je upravo počela da režira u Srpskom narodnom pozorištu.
Za ovu predstavu Lorans Kalam je angažovala i švajcarske i naše glumce, koje je sama birala, boraveći u nekoliko navrata kod nas, i pažljivo gledajući predstave u SNP-u, koje bi joj otkrile, kako već jesu, potencijalne članove glumačkog ansambla njene nove predstave.
“Profesionalac” i “Troil i Kresida”, u režiji Švajcarkinje Lorans Kalam, možda najviše zajedničkog imaju u onome što je, nažalost, dovoljno potvrđeno kao specifičnost našeg prostora, a to su sukobi, ratovi i razaranje, fizičko i moralno. Međutim, ta sklonost se, u ovoj novoj predstavi Lorans Kalam, ispostavlja kao svima zajednička, bez obzira kojim jezikom govorili. Uvodeći višejezičnost u predstavu, njena namera je bila da ukaže ne na razlike, već naprotiv, na sličnosti među narodima, bili oni Grci i Trojanci kao “Troilu i Kresidi”, ili neki danas zaraćeni narodi. U njenoj predstavi uloge Trojanaca dodeljene su našim glumcima, a Grka švajcarskim.
Koliko vaš posao otežava to što su u ekipi i naši i švajcarski glumci?
- Tek smo počeli da sarađujemo, ali naravno da je komplikovano, zato što prvo moram da naučim da budem strpljiva. Dakle, kad neko govori, ja moram da udahnem i da sačekam da bih razumela i odgovorila. Tako momentalna reakcija nije moguća. Taj zid postoji, i teško da se prevaziđe. U suštini, sve je to vrlo zanimljivo, jer ne moram da budem brbljiva.
Kakav efekat u pozorišnom smislu očekujete od ovakve glumačke podele u kojoj se glumi na dva jezika? Da li ste unapred imali određenu ideju zbog koje ste se odlučili za tako nešto?
- Kada smo prvi put došli u Novi Sad, originalna ideja je bila da se suoče dva teatra, to jest da se dva načina rada spoje kroz saradnju. Prošlo je dve godine od tog momenta, do onog kada sam shvatila da je ovaj Šekspirov komad pravi izbor za takvu predstavu. Nadam se da će gledaoci uspeti da prate predstavu, budući da govorimo na dva jezika. To se dešava, kao kada gledate film i zaboravljate u kojoj j e originalnoj verziji napravljen.
Da li ste sami odabrali ovaj Šekspirov komad koji Jan Kot ocenjuje kao začuđujući i izuzetno savremen? Da li je ta savremenost bila ključna stvar zbog kojeg ste izabrali “Troila i Kresidu”?
- Izabrala sam ga sama, a uvek postoji više razloga zbog kojih se pravi određeni izbor. Upravo zato što je to rad na dva jezika, a ne zato što stranci govore srpski, a Grci francuski. Ovaj komad sam izabrala zato što je evidentno da postoje dve strane koje mogu da se konfrontiraju različitim jezicima, pogotovo zato što kada postavljate predstavu vi imate osobu koja govori francuski i onu koja govori srpski, znate odmah ko je Grk a ko Trojanac, i nekako komad na taj način postavlja stvari “in medias res”, direktno, tako da ne morate da listate knjigu da proveravate ko su likovi.
Zatim, ja sam Švajcarkinja, rođena 1955. i ja ne znam šta je rat. Lično, nemam ništa da ispričam o ratu, imam samo pitanja, ali znam da se radi o izdaji i to je jedna od glavnih tema koja me zanima u ovom komadu. Postoji mnogo razloga zbog kojih se neko odlučuje za jedan tekst.
Hoće li imati uticaja to što ste režirali tekst našeg pisca i što sada radite sa našim glumcima? Da li će to možda menjati vaš način rada i razmišljanja?
- Nadam se da će tako biti, jer drugačije ne bi ni bilo moguće.
Da li izdvajate po nečemu od ostalih ovaj Šekspirov komad u kojem praktično nema pozitivnih likova?
- Nema pozitivnih likova, znači nema heroja. U tom smislu, ovo je kolektivni komad, nema jako velikih uloga. U suštini, to je mašina u kojoj svako mora da funkcioniše. Ali, postoje drugi Šekspirovi komadi koji funkcionišu na isti način, tako da predstavljaju grupni, kolektivni rad.
Da li u predstavi “Troil i Kresida” ima švajcarskih glumaca koji su učestvovali i u “Profesionalcu”?
- Da, dvoje. Žak Mišel koji je igrao Luku, a sada Agamemnona, a Tersita glumi En-Lor Luizoni, koja je u “Profesionalcu” igrala sekretaricu.
Kako ste došli na ideju o scenografiji i kakvu ste muziku imali u vidu?
- Mnogo sam radila na sceni. Uslovi su komplikovani zbog jezika i zato rizikujemo da radimo duže, ali spremili smo maketu, i radimo kao što se scena priprema u operama. To je prvi put da radim ovako, ali sigurna sam da će se sve promeniti, no, u najmanju ruku, postoji jedna osoba iza mene, scenograf, zbog kojeg se manje plašim tih promena.

Nataša PEJČIĆ, Dnevnik, 4.08.2006. (Foto: R. Hadžić)