NAGRADA "PREDRAG PEĐA TOMANOVIĆ"
Nagrada "Predrag Peđa Tomanović" koju dodeljuje istoimena Zadužbina, čiji su osnivači roditelji Milena i Milorad Tomanović, uručuje se svake godine 17. januara na dan rođenja "mladog, velikog glumca".
Žiri u sastavu: Zoran R. Popović, pozorišni kritičar, Miodrag Petrović, glumac i Vesna Krčmar, profesor i teatrolog doneo je odluku da se Nagrada "Predrag Peđa Tomanović" za najbolje glumačko ostvarenje glumca Srpskog narodnog pozorišta u toku minule 2007. godine dodeli GORDANI JOŠIĆ-GAJIN za ulogu Marte u predstavi Nesporazum u režiji Radoslava Milenkovića, premijerno izvedene 7. decembra 2007.
Najbolji diplomirani student glume na srpskom jeziku Akademije umetnosti u Novom Sadu je SRĐAN SEKULIĆ (9.43), klasa profesora Mihajla Janketića.
  GORDANA JOŠIĆ -GAJIN
Diplomirala glumu na Akademiji umetnosti u Novom Sadu 1988. u klasi profesora Bore Draškovića, predstavom GALEB A. P. Čehova, koja je rađena u saradnji Akademije umetnosti i Srpskog narodnog pozorišta, igrana na Popovici. Tu je ostvarila zapaženu ulogu NINE, a predstavu su potpisali – profesor Boro Drašković i asistenti Haris Pašović i Nikita Milivojević.



U Srpskom narodnom pozorištu je od 1989. godine, gde je ostvarila sledeće uloge:
PEGI PETERS – Roman o Londonu, režija Stevo Žigon
MILESA – Tri čekića (o srpu da i ne govorimo), režija Egon Savin
LISJEN VATLEN – Magarac, režija Željko Orešković
GLUMICA – Novi Sad il nikad, režija Radoslav Dorić
VARVARA – Jegor Buličov, režija Dušan Jovanović
REGANA – Kralj Lir, režija Ljubiša Ristić
HORDA – Kozoder u akciji, režija Ratko Radivojević
ŽENEVJEV OD  BRABANTE (balet) – režija Nada Kokotović
JASMINKA KARAMARKOVIĆ – Čekajući Fortinbrasa, režija Vladimir Lazić
GERSISTRATA – Žene u narodnoj skupštini, režija Zoran Ratković
HODL – Violinista na krovu, režija Voja Soldatović
IRENA – Kad bi Sombor bio Holivud, režija Radoslav Dorić
ILEJN HARPER –Arsenik i stare  čipke, režija Radoslav Dorić
MAŠA – Tri sestre, režija Ljubosav Majera
ME – Mačka na usijanom limenom krovu, režija Ljubosav Majera
DR. KATIĆ – Sabirni centar, režija Ljubosav Majera
VERA – Cuba libre, režija Kokan Mladenović
LAURA- Dundo Maroje, režija Radoslav Milenković
VERA -  Život u grobu, režija Srđan Radaković
NATALIJA DMITRIJEVNA – Ujkin san, režija Egon Savin
HERMIONA – Rasprava, režija  Slađana Kilibarda
MARTA – Nesporazum,  režija Radoslav Milenković

Predstave u drugim pozorištima:
LIVIJA ANTONIJA – Aretej, režija Dušan Jovanović
GONERILA – Kralj Lir, režija Karen Džonson
MARDžORI – Krajnosti, režija Aleksandar Gajin

Uloga KRSTINjE u filmu U IME NARODA, režija Živko Nikolić,
uloga konobarice u filmu MEMO, režija M. Jovanović.
Nekoliko TV i radio drama RTV Novi Sad.
Dosadašnji dobitnici Nagrade "Predrag Peđa Tomanović":
Do sada su nagrađeni: Aleksandar Gajin za ulogu Đoke u predstavi Sumnjivo lice B. Nušića u režiji Dejana Mijača 1996, Boris Isaković za ulogu Alekseja u predstavi Murlin Murlo Nikolaja Koljade u režiji Radoslava Milenovića 1997, Jasna Đuričić za ulogu Mice u predstavi Mrešćenje šarana Aleksandra Popovića u režiji Egona Savina 1998, Srđan Timarov za ulogu Lućia, plemića vetropira u predstavi Mera za meru Vilijama Šekspira u režiji Dejana Mijača 1999, Boris Isaković za ulogu Anđela u predstavi Mera za meru Vilijama Šekspira u režiji Dejana Mijača 2000, Jugoslav Krajnov za ulogu Puškina u predstavi Evgenije Onjegin A. S. Puškina u adaptaciji i režiji Branka Pleše 2001, Nada Šargin i Aron Balaž u predstavi Pravo na Rusa Uglješe Šajtinca u režiji Olivere Đorđević 2002, Jovana Stipić je nagrađena za ulogu Žakline u predstavi Nakaze Bogdana Španjevića u režiji Nemanje Petronjea i Slavica Bajčeta za ulogu u predstavi Ravangrad Đorđa Lebovića u režiji Dejana Mijača 2003; Vladimir Ćirković za ulogu Vojceka u istoimenoj predstavi Georga Bihnera u režiji Bore Draškovića 2004, Jugoslav Krajnov za ulogu Ilije u predstavi Tužna komedija (prema Oblomovu I. A. Gončarova) u dramatizaciji i režiji Egona Savina 2005, Draginja Voganjac za ulogu Petrunjele u predstavi Dundo Maroje Marina Držića u režiji Radoslava Milenkovića 2006, Gordana Đurđević-Dimić za ulogu Marije Aleksandrovne Moskaljove u predstavi Ujkin san F. M. Dostojevskog u dramatizaciji i režiji Egona Savina 2006. godine.

Dosadašnji nagrađeni studenti: Radmila Tomović 1996, Duška Kukolj 1997, Jugoslav Krajnov 1998, Milovan Filipović 1999, Damir Todorović 2000, Sofija Belić 2001. Godine 2002. i 2003. godine nagrada najboljem diplomiranom studentu nije dodeljena. Godine 2004. najbolji diplomirani student glume bio je Dejan Sredojević, 2005. Maja Cimeša, a 2006. Slavica Vučetić.

Uručenje Nagrade "Predrag Peđa Tomanović" biće u četvrtak, 17. januara 2008. u 19.30  pre početka predstave ZVERINjAK  na Sceni "Pera Dobrinović".
OBRAZLOŽENjE NAGRADE "PREDRAG PEĐA TOMANOVIĆ" ZA 2007. god.

Pozorište je jedna od onih tačaka u ovom svetu gde je moguće biti srećan, piše Alber Kami; a i u naše poslednje vreme, sreća je "jedno veoma naročito stanje". U dobu u kome se umetnost tumači kao "aktivan činilac društvene stvarnosti" a delo te umetnosti kao "društveni proizvod", pozorište se još interpretira kroz priču o potezu i "lepoj slici", o savršenstvu gestualnog, vizuelnog i muzičkog, o jedinstvu zvuka, stila i ritma. Iz kruga stvarnosne, materijalizovane pomame, pozorište vraća u samu bit, zagubljeni prasmisao, među stvari i sada važne, i danas postojane, u pokušaju da se nađe pramotiv priče, sveta, ljudi; i baš tu, gluma, "mimičar prolaznog", koji se kreće samo u prividnom (a stvarnijem), zagovara postartoovski san da se još može popraviti, ozdraviti život. U naizgled povezanim svetovima razdvojenih ljudi, pozorište ostaje mesto zajedništva, udruženog mišljenja, misija pre-poznavanja i putovanje u realnost. Na način koji nije samo zabava i zaborav, teatar otvara polja istine i fascinacije, uspostavlja različit svet koji čoveka uozbilji, daje moć da se vidi dalje i više od onog što se sagledava u brzoj, površnoj svakodnevici. U pozorištu se neprekidno postavljaju pitanja: šta je pozorište? Šta je gluma? Gde počinje /prestaje pozorište, gde prestaje/počinje ono što ga okružuje? Šta je istinitije - ono opipljivo ili imaginarno (da li to iz stvarnosti izrasta imaginacija ili iz imaginacije stvarnost?)?
Sa ovakvim uverenjima i pitanjima, žiri u sastavu: Vesna Krčmar, Miodrag Petrović i Zoran R. Popović donosi jednoglasnu odluku da se nagrada "Predrag Peđa Tomanović" najboljem glumcu za ostvarenje u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu u 2007. godini dodeli GORDANI JOŠIĆ-GAJIN za ulogu Marte u predstavi Nesporazum Albera Kamija u režiji Radoslava Milenkovića.
Smatra se "da je pozorište svet iluzija", beleži Kami. "Tome ne treba verovati". Pozorište je "poprište istine"; "ako hoćete da živite u istini, za to vam treba pozorišta igra". Kakvu nam to istinu donosi danas Kamijevo pozorište, njegov moderni čovek (koga naziva "bludnim, ciničnim monstrumom"), kakvo značenje/snagu dobijaju ideja o apsurdu i ideja revolta? Pisac kao da podseća na (tekuće) stanje stvari: apsurd, "jednovremeno tako očigledan i tako težak za pokoravanje" vraćen je (još više?) u čovekov život gde "pronalazi svoju domovinu", zaboravivši "jednom naučenu nadu" čovek se vraća svetu nepoznatog "nečeg" sa svojom pobunom, oštroumnošću, "pakao sadašnjeg, to je, konačno, njegovo kraljevstvo". Nesporazum, kamijevskom dubinom opominje da "problemi iznova zaposedaju svoju oštrinu". U samo središte postavljena je Marta (u izuzetnom mišljenju i igranju Gordane Jošić-Gajin), a u njenom ljudskom srcu-biću "bedno i veličanstveno utočište" duhovnih sukoba: "obnoviti građevinu ideja i oblika po svojoj meri" ili podržati "bolnu i čudesnu opkladu apsurda", to je tragični usud i izbor savremene heroine.
Radoslav Milenković uvodi u "svet posle svega tako neraspoložen i natmuren", usred događaja života gde su stvari odavno rđavo počele, među čudne-prave reči i ljude udaljene i same, koji zaboravljaju i ne prepoznaju, koji su se odvikli da vole, u zemlju zagušljivu i bez svetlosti, gde je kišno vreme i slabe vesti. U rediteljskom viđenju šire se postavljaju (i novija) značenja slobode u različitim kontekstima, pitanja etičnosti individualne, slobodne egzistencije i slobode izbora, smisao duhovnih vrednosti, pojedinačnih, intimnih poteza i htenja, ljubavi i verovanja (što je opet veza sa srcem). Štaviše, dodiruje se "dijalektika prelaznog perioda iz niotkuda nikuda", složenim razvojem čudovito-ljudske posebnosti Marte ukazuje se pojedinac sadašnjosti, potpuno dezorijentisan, opsesivan zbog slike sveta koju zatiče oko sebe/u sebi, svirep i bez osećanja krivice pred još svirepijim životom.
I reč, i poslednje ćutanje, i držanje tela, i položaj ruku, i način na koji nosi crnu haljinu, sve to Gordana Jošić-Gajin pretvara u znak sa pričom, dodajući svojoj pojavnosti, radnji, opskuran scenski-ljudski kolorit. Marta je daleka i svoja, strana prema svemu što nije njena misao i namera, toliko čvrsta da to nije za njene godine, sigurna (i u zločinu) da zna šta hoće, uvek jasna (svaki nesporazum nemoguć!); sa drugačijom predstavom o ljudskom srcu, ona nastupa blagonaklono ravnodušna, ničim što bi ličilo na prisnost, noseći tvrdo svoju - nesreću jedne kćeri. Ali, dok osvešćuje zatvorenu intimu svoje junakinje, ispod površnog, izjavnog, iza postojanosti zavereničke askeze, glumica gradi vibrantnu emotivnu studiju sa bezbroj vizura. Razdraženost pred zatvorenim vidicima i tegobnim životom, nestrpljivost za zabit u kojoj jeste, i rešenost i neodlučnost, sve to nepodnošljivo probija, poricanje (a dozivanje) sreće, povlačenje, skrivanje, plahovitost, prezir, spajaju se u tihi vapaj za spasenjem iz zamke života. Svet okrenut ka ljudima sužava se i širi prema intimi, u čiju se tamu ponire bez kraja.
Neposredan, uzbuđujući posrednik između stvarnosti dramskog teksta i gledaoca, i ovoga puta je živo lice glumca. Sa lica Marte Gordane Jošić-Gajin, strašne lepote i izražajnosti, čita se pojmovnik žudnje i izneverenosti, preostale ljudskosti. Dok pogled stremi za nedoglednom topografijom željenog boravišta, a misao pita ima li doma (jer ovde nije), lice umorno od sanjarija kazuje žurbu da se nađe udaljena zemlja, tamo gde pesak prži noge i sunce proždire sve, mesto gde se još može osetiti velika sloboda i skupoceni mir; a ono za čim se žudi, za šta vredi smrviti sve (?), jedino je osetljivo ljudsko. I dok preko lica kao da prelaze senke predela svetlosti i spokoja, biva uporedo jasno da za razdaljine nema leka, da tamo kuda bi se moglo otići Bog ne stiže. U isto vreme, trag pokreta ostavlja zavodljiv koreodramski crtež (upravo pokretima i telom iskazuje se i tumači srce, upućuje Kami). U rasponu između Martine pobune i predaje, varke i saznanja, igra se i zov bića i uzbuna duše, i čežnja za morem i ljubavlju, ali i odricanje od svega, ona mučna ishodna misao da su (lepe) reči prazne i sve je taština, da nečiji bol neće dostići "veličinu nepravde koja se čini čoveku", da je jedino izvestan prelazak iz sopstvenog san u san bez snova, da lišen svog mesta na zemlji čovek ostaje odbačen među svojim željama i zločinima, bez pomirenja. Uz sve to, ples bosih stopala (kao govor bose duše) dopisuje zagonetan znakovnik: u njemu je opet varka, tren između nemogućeg skitanja i nestajanja.
Pod svodovima pozorišnih zdanja, među dekorom, "tumara neka vrsta vrline umetnosti i zaslepljenosti", zaključuje Alber Kami. Tu je sačuvana "čvrsta vedrina", i ona glumca Predraga Tomanovića. Sa tom vrstom vrline i vedrine, glumica Gordana Jošić-Gajin igra svoju igru pre-poznavanja. Pozorišta, sebe.
11. januara 2008. godine
Zoran R. Popović